Home > Institut > Novosti > Izložba "Fossil art > Katarina Krizmanić

Izložba "Fossil art"

Katarina Krizmanić

Izložba “Fossil Art” nakon višegodišnje svjetske turneje obrela se, eto, i u Hrvatskoj, te, između ostaloga, kani poslužiti kao svojevrsni “šlag na slavljeničkoj torti”, odnosno kao začin proslavi velikog rođendana Hrvatskoga geološkoga instituta koji u 2009. godini slavi stotu obljetnicu svojega postojanja. Naporom nekolicine entuzijasta, te velikodušnošću Instituta, svekolikoj kulturnoj javnosti u Hrvata ponuđen je jedinstveni i neponovljivi doživljaj, izložba koju svakako treba vidjeti, izložba koja će zagolicati maštu, vjerojatno izazvati žustre rasprave, ali isto tako izložba koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim… Domaćini ovoj izložbi bit će Hrvatski prirodoslovni muzej u Zagrebu i Prirodoslovni muzej u Rijeci.

Priča može početi prije stotinu godina… Recimo onda kada je, davne 1909. godine, s nadnevkom 3. srpnja, zahvaljujući višegodišnjim naporima Dragutina Gorjanovića Krambergera, upravo u zgradi današnjega zagrebačkog Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, u čijem je prostoru postavljena ova izložba, osnovano i u prvo vrijeme djelovalo Geologijsko povjerenstvo za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju. I da, možda ime ove institucije više nije isto i možda se tijekom godina mijenjalo (danas je to Hrvatski geološki institut), možda joj ni sjedište više nije na istoj adresi (s Gornjega grada seli u smjeru jugoistoka), no jedno je sigurno: temeljna zadaća ove značajne institucije i danas je, kao i prije stotinu godina, ostala u svojoj esenciji ista, a to je izradba geoloških karata. A da bi se mogla izraditi geološka karta potrebno je prije svega, a pored brojnih drugih znanja i vještina, znati ČITATI STIJENE…

I stoga ova priča može početi prije stotinu godina, ili prije stotinu milijuna godina, ili pak prije milijardu godina…

Čitajući stijene, pronalazeći i dešifrirajući tragove negdašnjega života na slojnim plohama, učimo o redu stvari i sustavu u prirodi, promišljamo o postanku i nestanku života, gradimo teorije, hipoteze i zakonitosti, uspostavljamo znanstvene paradigme, potvrđujemo Heraklitovo Fysis kriptesthai filei… ‘Priroda’ voli sakrivati se.

Čitajući stijene, trudimo se neprestano otkrivati…

Otkrivati ne samo znanstvene istine, nego otkrivati i ljepotu, otkrivati umjetnost. I, bez tendencije ulaska u beskrajna dokazivanja što umetnost jest, a što nije, i može li neko savršeno djelo prirode uopće biti smatrano umjetnošću ili je umjetnost u svojoj biti posve ‘umjetna’, artificijelna, čovjekotvorna, rekla bih samo da ima istine u riječima da se ljepota nalazi u očima onoga koji gleda.

A kad bi me netko pitao na koji način prirodoslovac prepoznaje vrijednosti u nekom umjetničkom djelu, dodala bih: prepoznajem ih lako i jednostavno. To je sve ono što izaziva duboko poštovanje u meni, pa se prepoznajemo odmah. I ne samo u umjetnosti kao formi, nego i u svemu što prestaje biti formama kojima se sve u prirodi očituje na svoj osebujan način, postajući svojevrsna korespondencija na jednom dubljem, neograničenom, nutarnjem planu.

Jer zaista, umjetnost se nalazi u prirodi i samo onaj tko je uspije iščupati iz prirode taj je i ima.

Nedavno sam u jednome bečkom muzeju naišla na zanimljiv napis: "Umjetnost je harmonija paralelna s Prirodom".

Nije bilo potpisa autora.

Ako samo malo preokrenem red riječi ispalo bi “Priroda je harmonija paralelna s Umjetnošću”.

Što bih čak mogla i sama potpisati.